Večeras bih nekome da budem drag, a nikoga
pored mene. Ni juče, ni pre nedelju dana, ni sutra, ni za sedam dana, nikada.
Večeras bih nekome da budem drag, a nigde
nikoga. Toliko ljudi a tako malo ljudskog. Toliko reči a tako malo poezije.
Večeras mi poezija posebno nedostaje.
Ona prava, nežna, jednostavna, kao ovo veče u
kome nema nikoga.
Kao ovaj život
u kome nema nikoga...
Večeras bih
nekome da budem drag. Hteo bih da se glupiram, hteo bih da pametujem, da se
žalim i savetujem, ali nemam kome. Oni koji me čekaju, od njih bežim. A oni,
koje ja čekam, nikako da se jave…
Večaras bih
nekome da budem drag, da me primeti, potapše po ramenu, obraduje, podseti da
postojim, ali te osobe nema. Neko drugi joj je drag i ona je draga nekom drugom.
Kako da joj
objasnim da mi je večeras potrebnija? Kako?
Večeras bih
nekome da budem drag. Vrtim se po sobi, osluškujem tišinu i čekam da se nešto
desi. Ne dešava se ništa…
Večeras bih
nekome da budem drag a nigde nikoga. Izlazim na ulicu i niko me ne primećuje.
Deca su u međuvremenu porasla, stari poumirali, a moja generacija, ionako,
nikada nije ni obratila pažnju na mene.
Oni koji su me
znali, zaboravili su me, a one koji me pamte nikako da sretnem.
Večeras bih
nekome da budem drag, a nigde nikoga. Okrećem brojeve, niko se ne javlja.
Izgovaram imena nasumično, vičem, niko se ne okreće. Prolazim pored njene kuće
i mašem po ko zna koji put ugašenom svetlu na njenom prozoru. Ništa se ne
dešava. Čujem glasove kako dopiru sa svih strana, čujem lavež pasa u susednoj
ulici, čujem svađe u daljini, urlike, milovanja. Ne čujem ništa.
Večeras bih
nekome da budem drag i znam da nisam jedini.
Umesto nove
pesme ispisaću još jednu novu samoću, umesto novog dana ispisaću još jedan novi
promašaj…
Večeras bih
nekome da budem drag. Priviću psa uz sebe, osluškivaću kako diše i, ako mu lupa
srce, znaću da je srećan. Večeras ću nekome, ipak, biti drag.
_____ Stevan
Simić _____
____________________________________________
Нема коментара:
Постави коментар