Od prevlike ljubavi, i
prevelike želje za osobom, možemo stvorit velike probleme. Možemo je otjerati
od sebe, prepasti je, natjerati da tjera inat... A to čovjek ne može
promijenit. Kako promijenit ono što osjećaš? Nisu to samo misli, i nisu to neke
stvari koje radimo pa da to možemo promijenit. To je naše srce. Ono ne pita
ništa, samo radi svoj posao. Voli i ništa drugo. Sve ostalo je manje bitno. Kada čovjek dostigne ovisnost o nekoj osobi onda zna da se za to vrijedi boriti
i naravno da će dati sve od sebe da to uspije, ali ponekad izgleda kao da nema
načina. Nekad se stvari čine tako teškim jer se želje ne poklapaju, kao da se
to nikad neće promijenit. Osobe osjećaju kao da ne razumiju jedna drugu i kad
fali razumijevanja strah u njima raste. Često to ljudi ne mogu podnijet. Ne
podnose nedostatak pažnje ili previše pažnje, a najveći problem je kada imamo
oboje odjednom. Kako sve to uskladit?! Teško je reći. Uvijek će neko morati
ispaštati i biti povrijeđen. Nekako uvijek najgore prolaze one osobe koje svima
pokušavaju udovoljit. To je praktično nemoguće. Možeš popuštati i udovoljavati
samo jednoj osobi, i to samo ako je iz vlastitog zadovoljstva. Ako to radimo
samo zato što moramo, onda od tog nema ništa. Treba samo puštati ljubav da
vodi, slušati šta srce govori. Ako srce voli previše, ne treba ga pokušati
mijenjati. Treba voljeti previše i treba se ponositi takvom vrstom ljubavi. Prevelika
ljubav nekad možda zna psihički biti teška, ali sa velikim razumijevanjem i
željom za istom, to se lahko može prihvatit. Može se voljeti na isti način.
Mogu dvije osobe da provode dane i dane sami, bez ikog. Ne zato što nikog ne
vole, već zato što se oni vole previše... A oni koji budu imali nešto protiv
toga, osjetit će kad tad šta znači nekog tako voljeti i željeti, pa će skontati
neke stvari. Svi koji znaju kako je nekog voljeti previše ili kako je kada vas
neko voli previše, vjerovatno neće nikad biti protiv takve ljubavi. Pomagat će
da to nikad ne prestane, a neko će iz vlastitih razloga možda i da odmaže.
Poenta je da prevelika ljubav ne može biti štetna ako je obostrana, ali ako
jedna strana "tuši" drugu, tu teško da ima mjesta za sretan kraj. Ili
će svi prihvatiti da je to način na koji funkcioniše sve, ili će se loše
završiti. A niko ne želi da nekog pati. Nekad je najbolje sve završit na
vrijeme, prije nego što neko nekog uništi. Ponekad su osobe koje su davale
previše ljubavi znale sve okončat jer ne žele više da budu pritisak i jer ne
mogu podnijeti da niko ne razumije način na koji vole... Dok nekad osoba kojoj
treba prostor odmah riješi stvar jer je svjesna da će na takav način uvijek
trebati više prostora i da neće moći podnijet takav način ljubavi. Nije to
pitanje odustajanja od nekog, već jednostavno jasna stvar. Želje se ne
poklapaju. Nekom treba više prostora i slobode, a nekom još više ljubavi. Ako
se te osobe na vrijeme ne skontaju, a pravo vrijeme je čim shvate šta im se
dešava, onda teško da će se uspjeti skontati. Ili će se voljeti previše, ili se
neće voljeti nikako. Uvijek je tako bilo, od kad je ljudi i svijeta - Nema
sredine! Obostran cilj treba da bude to što imaju, i da se tome posvete cijelim
svojim bićem, a ostale stvari će se posložiti kako treba... Sve to naravno, ako
je ljubav prava. Ako nije, onda nemate sreće. Toliko voljeti nekog uzalud je
stvarno šteta. Dati se nekom tako do kraja, bez sretnog završetka, ne bi
trebalo nikom da se desi. Ali nekad se desi, nekad priče nemaju sretan kraj i
obije strane odu povrijeđene i do bola tužne. Znaju da su imali nešto posebno,
pravu ljubav, a da se na kraju nisu mogli skontati. Nisu mogli funkcionisati
zbog različitog pogleda na preveliku ljubav. Na kraju neko dobije prostor i tugu,
ili u drugom slučaju nečija ljubav bude neshvaćena i ponese sa sobom samo bol i
težinu neuspjeha. A neko dobije sretan kraj koji je moguć samo ako se prema
tome postave na isti način i ako razumiju jedno drugo u svemu.
______ Ermin Osmanovic _____
__________________________________________
Нема коментара:
Постави коментар