Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se
može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne
umaram.
Valjda sam jedini
svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se
može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno
hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj
samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam
saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se
može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno
voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene
shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se
može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak
i umreti, jer ja se ne završavam.
___ Miroslav Mika Antic ___
_______________________________________
Нема коментара:
Постави коментар